Ne znam ni sama koliko sam takvih knjiga pročitala negdje na početku svojeg rada na sebi, od liječnika, psihologa, terapeuta raznih profila i zaključak koji izvire iz svih tih poruka je: pozitivno razmišljaj. Ponavljaj u beskonačno pozitivne izreke - afirmacije, oprosti svima, razgovaraj sa sobom, osvjesti svoja negativna uvjerenja, preuzmo odgovornost za svoj život
Ma razmišljaj ti pozitivno kad imaš osjećaj da:
- želiš nekog određenog zveknuti iz sve snage jer ti jednom gestom ili rečenicom upravo razrušio nešto što si gradio mjesecima
- kad ti je dan od kada oči otvoriš eto loš
- kad ti ništa ne polazi za rukom
- kad ti je egzistencija ugrožena (i onih koje voliš)
- kad imaš osjećaj da udariš glavom u zid gdje god da se okreneš
Promatram ljude s kojima dolazim u kontakt, poslovno i privatno. Kroz razgovor nekako uvijek uspijem uvidjeti gdje je problem i zaključila sam da stvarno u životu imamo određene situacije koje se stalno ponavljaju i ponavljaju sve dok ih na neki način ne riješimo.
Oni koji su započeli rad na sebi znaju o čemu govorim. Ukoliko ste isprobali neku od tehnika iz raznih knjiga o samopomoći onda znate da ponavljanje izreka ma kako one pozitivne bile i koliko god ih puta ponovili u sebi na glas na papiru - ne funkcionira.
Možete se oblijepiti pozitivnim porukama i izgledati kao hodajući post-it, ali ono što je najbitnije u svemu tome i do čega je i zbog čega je ta metoda uspješna ili bi trebala biti nekako uvijek izmakne iz objašnjenja.
Čovjek je biće koje ima svoje fizičko tijelo, svoje emocije, svoje misli i svoja uvjerenja (ovo zadnje pripada u duhovnost).
Ukoliko ne pronađete način da povežete sve svoje oblike postojanja teško da će ponavljanje bilo kojih izreka išta promijeniti u vašem životu.
Iz mojih iskustava ono što najčešće nedostaje je vjera. Vjera u sebe, vjera u uspjeh, vjera u bilo što što radite, vjera u metodu koju provodite.
Na drugom mjestu je određivanje onog što želite. Nije problem izraziti ono što ne želite nego ono što želite. Probajte: izrecite ono što želite i razmislite o tome, razmislite o načinu na koji to ostvariti, o osjećajima koji se javljaju kada to konačno ostvarite.
To je većini teško napraviti, zamisliti, odrediti čak i izreći i samima sebi a kamoli nekom drugom. A taj netko drugi je vrlo bitan.
U svijetu kapitalizma izgleda da skoro svaka osoba ima svog terapeuta, s kojim razgovara o svojim problemima, očekivanjima, željama. O svemu onom o čemu su ljudi na ovim prostorima razgovarali sa svojim prijateljima, rođacima, obitelji.
Kako nam se negdje po putu izgubila prisnost i vrijeme i takvi razgovori i pretvorili se u poruke preko raznih uređeje, a kada se nađemo sa prijateljima većinu vremena provedemo pričajući o problemima i žaleći se na sve i svakog dobili smo stanje koje vidim na terenu:
Ne znamo što želimo.
Ne znamo u što vjerujemo.
Puni smo kritika i prema sebi i prema drugima.
Blokirani smo strahom od svega: posla, obitelji, za obitelj, za egzistenciju, za sebe, za one koje volimo.
Blokirani smo neodlučnošći, mržnjom ili tvrdim uvjerenjima za koje znamo da nam ne pomažu.čak i štete.
Pa kako onda u svemu tome ići dalje u radu na sebi.
Prije nego što totalno podivljate i završite u žutari, rekao bi jedan moj prijatelj, nađite nekog za razgovor, bilo terapeuta bilo prijatelja kojem vjerujete i razgovarajte u živo, ne preko telefona, mobitela, poruka isl. nego licem u lice. To nam svima nedostaje, dobar razgovor o nama, ne o politici nego o vlastitim uvjerenjima, slušajte se, pitajte se što želite, u što vjerujete i tek tada možete nešto i promijeniti.
I neće biti lako, jer da je lagano onda to ne bi bio problem.
Nema komentara:
Objavi komentar